PROVJERENE INFORMACIJE

Šta kriju Staljinovi bunkeri: Tajni prolazi za automobile, podzemni aerodromi, tuneli za tenkove...

Arhiva17.01.14, 11:28h

U Moskvi postoje mnoge urbane legende o skloništima građenim za sovjetski državni vrh i o tajnoj podzemnoj željeznici. 'Ruski vjesnik' donosi kratak pregled provjerenih informacija o vojnim komunikacijskim linijama smještenim duboko ispod ruskog glavnog grada

staljinov bunkerU Moskvi postoje mnoge urbane legende o skloništima građenim za sovjetski državni vrh i o tajnoj podzemnoj željeznici. „Ruski vjesnik“ donosi kratak pregled provjerenih informacija o vojnim komunikacijskim linijama smještenim duboko ispod ruskog glavnog grada.

Podzemna skloništa koja mogu izdržati nuklearni napad, prolazi za automobile koji vode od Kremlja do Staljinove „dače“ u predgrađu, podzemni aerodromi i tuneli za tenkove - i sve to u Moskvi - zar ovo ne zvuči kao scenarij za epizodu „Dosijea X“? Samo donekle. Sofisticirana podzemna skloništa i transportne komunikacije namijenjene predstavnicima nekadašnje sovjetske vlasti zaista postoje.

Dostupni podaci

Nakon Drugog svjetskog rata u Moskvi je započela izgradnja podzemnih skloništa čija je svrha bila zaštititi građane od posljedica eventualnog nuklearnog napada. No, najvišim državnim i vojnim dužnosnicima bila je potrebna posebna zaštita, jer u vrijeme ratnog stanja samo oni mogu donositi odluke i uvoditi mjere nužne za obranu zemlje. Specijalno utvrđena skloništa za tu namjenu građena su u najvećoj tajnosti u različitim krajevima grada. U slučaju bombardiranja bilo je potrebno osigurati i sigurnu evakuaciju državnih rukovodilaca iz grada. Redovne linije metroa nisu bile odgovarajuće rješenje, jer u vrijeme vojnih akcija ne bi bile dovoljno sigurne. Stoga je izgrađena „druga podzemna željeznica“, koja povezuje glavna skloništa za službenike vlade s podzemnim zapovjednim centrima. Istovremeno, jedan njezin krak vodi daleko izvan grada, do prostranih skloništa u predgrađu. Ovaj sustav prijevoza Moskovljani su nazvali „Metro-2“.

Iznoseći ove podatke ne otkrivamo državnu tajnu, jer su svi podaci o postojanju spomenutih linija prijevoza potpuno dostupni javnosti. Prvo, postoje mape podzemnih okana i sustava za ventilaciju koji se nalaze u različitim krajevima grada. Moskovske linije metroa građene su po metodi „dubokih bušotina“: u prvoj fazi kopalo bi se okno promjera oko 2 metra i dubine 60 do 70 metara kako bi se došlo do točke od koje gradnja zapravo počinje. Kasnije se ovo okno koristilo za transport strojeva za kopanje do razine gdje su vršeni radovi, kao i za izbacivanje iskopane zemlje.

Po završetku građevinskih radova okno se zatvaralo. Drugim riječima, kada je okno otvoreno znači da su radovi pod zemljom u tijeku. Tijekom 1970-ih godina jedno okno se nalazilo u blizini Crvenog trga, unutar zgrade „Gostini dvor“, a moglo se vidjeti i na panoramskim fotografijama Kremlja. Danas se slično okno može vidjeti u blizini stanice metroa „Kitaj Gorod“, iako je jasno da je izgradnja gradske podzemne željeznice na ovom mjestu završena prije nekoliko desetljeća. Postoji i nekoliko aktivnih okana u predgrađu i izvan gradske teritorije, gdje metroa nema. Zbog napuštenih okana i ventilacijski otvori sumornog izgleda ovo mjesto čini se kao lokacija obavijena velom misterije. Ipak, ona su dobro čuvana i u njih je nemoguće ući.Dokazi o postojanju alternativnog sustava prijevoza mogu se vidjeti i u samom moskovskom metrou - na nekim stanicama nalaze se blokirana stubišta i vrata koja ne vode nikamo. Valja spomenuti i poznatu „slijepu liniju“ koja se nalazi s lijeve strane vlaka kada prolazi od stanice „Sportivna“ prema stanici „Sveučilište“. Ova linija se, prema svjedočanstvima nekih istraživača- amatera, završava negdje u blizini masivnih vrata za koja se vjeruje da predstavljaju jedan od ulaza u „Metro-2“. Kako „Ruski vjesnik“ saznaje, svaki službenik kojem je dozvoljen pristup u „Metro-2“ upoznat je samo s jednim dijelom sustava. Nitko od njih ne zna koliko razina postoji, niti je vidio cjelokupni plan linija. Zato je u skoro nemoguće da netko sa strane dođe do cjelovitih podataka o ovoj prometnoj mreži.

Staljinovi bunkeri: pravi i lažni

U Moskvi postoje dva „Staljinova bunkera“ koji se mogu posjetiti u sklopu organiziranog obilaska grada. Jedan se nalazi u blizini hotela „Izmailovska“, i ljudi misle da je građen tijekom 1930-ih. Zapravo, radi se o nekadašnjem skladištu koje je 1990-ih preuređeno kako bi postalo privlačnije za turiste. Drugi bunker, ovaj put pravi, nalazi se u blizini stanice metroa „Taganska“. No ni on sa Staljinom nema nikave veze pošto je njegova izgradnja završena nakon Staljinove smrti.

Objekt je građen kao sklonište za Zapovjedništvo dalekometne avijacije. Nalazi se 20 metara ispod zemlje i zauzima površinu od oko 7.000 četvornih metara. Ovaj bunker bio je opskrbljen sustavima za zadovoljavanje životnih potreba, zalihama vode i hrane, koje su časnicima na službi mogle dugo trajati. Međutim, tijekom 1980-ih bunker je dosta oronuo i od 1995. više nema karakter objekta koji podliježe obvezi čuvanja vojne tajne. U to vrijeme od nekadašnjeg bunkera ostali su samo čelični omotač zidova i hermetička vrata. No i unatoč tome, ovo sklonište vrlo je zanimljivo. Njegov glavni ulaz, s liftom koji vodi naniže do bunkera, zaštićen je betonskom pločom debljine 6 metara, sakrivenom iza lažne kuće iz 19. stoljeća s fiktivnim prozorima. Ploča štiti ulaz od razornih valova u slučaju nuklearne eksplozije, a može izdržati i direktan pogodak avionske bombe. Danas je bunker u vlasništvu privatnog poduzeća, osnivača „Muzeja Hladnog rata“, koje organizira turistička razgledavanja grada, zabave, proslave i prezentacije. Tako je u ovom bunkeru organizirana svjetska premijera popularne kompjuterske igre Red Alert 3.

Ovdje su najveće turističke atrakcije sirena za zračni napad koja se aktivira tijekom svakog organiziranog obilaska, kao i simulacija nuklearnog napada na neku stranu zemlju kada posjetitelji mogu „zapovijedati“ iz bunkera. „Ruski vjesnik“ razgovarao je s Viktorom B., nekadašnjim turističkim vodičem ovih tura. On nam je opisao reakcije posjetitelja kada čuju sirenu: „Uglavnom se uplaše, posebno žene i djeca. Ali, strah ih brzo prođe kad im vodič objasni da je uzbuna lažna. Ipak, bilo je i nekih neugodnih situacija: jedna živahna gospođa iz Latinske Amerike se onesvijestila, dok se drugom prilikom odrastao čovjek pomokrio u hlače kada se sirena oglasila. S druge strane, prema Viktorovim riječima, „svatko se obraduje predstavi s 'lansiranjem projektila', posebno Amerikanci. Oni odmah počnu 'bombardirati' svoju domovinu: 'Hajdemo napasti New York! Što nas briga, mi smo s Floride!' Naravno, ovakve šale bile su nezamislive u doba Hladnog rata. Ipak, ondašnja strateška skloništa još uvijek postoje i priča se da su i dalje u odličnom stanju.“

 

(ruskivjesnik.com/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook